недеља, 15. март 2009.

Kvalitet se ne predaje


Postoji vreme u godini, kada moj grad nije moj grad i kada ja nisam ja, kada nestane svaka osuda prema ulicama koje su moje, prema izlozima po kojima moja senka svakodnevno seta. Moj grad zaboravi u tom kratkom vremenu na bol, na mrznju, na netrepeljivost i sve one razne kvalitete, naravno negativne, koji nam skode i koji nas duh unizuju, koji nasu svest pomracuju. Vreme u kojem je Sunce zakon, a toplota svuda oko nas i sa nama, ulepsavajuci svaki korak, cineci ga lepsim i nekako laksim. Leto je moje omiljeno doba, jer moja dusa tada cveta, moja ljubav je tada nasla luku, moje oci su videle najlepsu osobu na svetu i moje usi svakoga leta cuju muziku, prelepu muziku. Festival "Stari grad" je nesto najlepse sto je moj grad imao prilike da izume, pored osecanja koji su samo nama svojstveni, a sada nazalost u tamu baceni, kao nepozeljni prolaznici ili nepotrebni naucnici. Nauka nam nudi ljubav, a ljubav samo moze ciniti dobro. Istina je da je ljubav predivan osecaj i da ja zaista o njemu mogu govoriti danima, ali znacaj pridajem ovom licu sa slike, koji je iskusio ljubav dublje i proucio istu od mene mnogo bolje, bivsi frontmen grupe "Parni Valjak", Aki Rahimovski. Predivan glas, predivan stas i malo nervoze od ovog coveka cine gospodina koji zasluzuje svaku pohvalu i nasu paznju kao sto slusamo razne umotvorine i legende o isuvise pametnim ljudima, koji su nam pomogli da kreiramo barem neke sitne delove nase danjasnjice. Iako sam zeljno iscekivao "Stari grad", ovaj je covek potukao i vreme i godisnja doba, pa je toplinu uneo u nasa srca bas onako kako to radi i leto, bas onako kako ja to volim i bas onako kako nama to odgovara svima. Sala Doma kulture u Novom Pazaru je pevala, a zastave ovoga grada su veceras crvene. Pazar je veceras prestonica ljubavi, a ja sam predsednik. Iako nije bilo izbora, iako niko glasao za mene nije, iako mozda vecina i ne zna. Lepo je sanjati, lepo je ziveti bezbriznim zivotom, lepo je slusati kvalitetnu muziku, lepo je voleti i biti voljen. Na kraju mala zamerka nekolicini koji su izazvali naseg gosta i umetnika neprocenjive vrednosti, da ih upozori na telefone i razgovor u publici tokom obracanja ovog velikog, a rastom niskog, coveka publici. Ali im ne zameram, veceras je grad moj, nebo je moje platno, na njemu ispisujem poruku jednoj dragoj osobi, nadajuci se da ce joj se te reci urezati u pamcenje kao zakon o gravitaciji, kao zakon koji kaze da posle tame uvek dolazi svetlost, kao zakon koji glasi: "Volim te".

четвртак, 12. март 2009.

Kako doslo, tako i otislo


"Cudni su putevi Gospodnji". Milion puta sam bio svedok ovih reci i milionima puta sam ih prosaptao, kao neku poznatu tajnu, kao prepricavanje nekog ruznog sna, kao da ne zelim da priznam istinu. Svedok je ove zakonitosti bio i svako drugi, u to ne sumnjam niti u suprotno mogu biti ubedjen, ali nikako da razumem sebe i ljude oko mene, jer iako imamo bezbrojne primere pravde i pravicnosti, mi istu ne podrzavamo i bodrimo bezakonje i svaki oblik suprotnosti pravdi. Dok sam bio srednjoskolac, kao i svako drugi, imao sam nekolicinu knjiga koje su uvek bile uz mene, moja svakodnevica i obrazovanje se okretalo oko tih nekoliko knjiga, kao Zemlja oko Sunca. Svaka od tih knjiga, iako samo gomila papira, misli odstampanih i dobro na trzistu plasiranih, predstavlja neku sitniju istoriju ili podsetnike za razne nedace koje su vas pogodile na casovima, razne anegdote koje ste proziveli sa drugarima iz odeljenja i sve ostale pozorisne dogadjaje u nasim zivotnim tapiserijama. Nikada nisam smatrao da ce mi knjige znaciti vise od puke misli i poruka koje sadrze, ali uvidjam da izmedju svih tih redova i listova zaista postoji nesto spiritualno zadovoljstvo koje obogacuje osobu, ma koliko ona smatrala stivo koje je pred njom suvoparno. Tokom mog skolovanja sam imao nekoliko "misterioznih pozajmica" knjiga od strane "postenih" kolega, ali nikada nisam obracao paznju na to. Naravno da to finansijski svima skodi, ali nikako nisam uvidjao da ce me i dan danas progoniti misao da sam ja kriv sto barem nisam potrazio te knjige, jer sam ih tako mozda i podstakao da se sa vremena na vreme vracaju i sa moje klupe uzimaju sta im treba za dalje skolovanje koje nikako nije moglo teci, kada osoba postaje lopov i prevarant, osim u pogresnom toku. Vec u trecoj, pa sve do kraja cetvrte se te "pozajmice" nisu meni desavale, pa sam nekako odahnuo i okrenuo se drugim ciljevima u zivotu, koji ispadose detinjasti, kako su mi govorili ljudi iskusniji i stariji od mene. Na kraju cetvrte se desava preokret situacije i meni nestaje jedna vredna i veoma vazna knjiga, koju jesam potrazio, ali uzaludno. Naravno da mi skolovanje nije bilo dovedeno u pitanje, niti zivot i ljubav prema njemu, nisam izgubio lepsu i bolju polovinu da bih previse zalio, ali jesam izgubio svojevrstan podsetnik na stara, ponekada dobra, a ponekada losa vremena. Smatram da je gubljenje secanja i podsetnika na stara vremena, ma kakva ona god bila, pogubno. Proslo je od tog, da kazem nemilosrdnog, dogadjaja vise od dve godine. Ni sanjao nisam da danas, posle ovoliko vremena, mene ceka veliko iznenadjenje. Poziva me drug i kaze da je nasao nesto sto je moje i da obavezno odem do njega, sto ja i uradim posle izvesnog vremena koje mi je bilo potrebno da se otreznih od popodnevnog spavanja. Odoh do njega i tamo vidoh ovu knjigu, istu kao i na dan kada mi je nestala. Ja sam bio zaprepascen, zadivljen i zacudjen. Otkud ova knjiga ovde i kako je nasla svoj put natrag do mene. Drug moj to nije znao, nasao je na klupama svog fakulteta, prepoznao moje ime i odmah je meni doneo. Ja sam neko vreme sedeo i sam u sebi razmisljao i na kraju samo prosaptao reci : "Kako doslo, tako i otislo". Moja secanja su se sa knjigom vratila, iako su bila tu, postala su nekako zivlja, bliza i lepsa. Ja, svestan malo vise da je pravda nezaobilaza i neizbezna, prekrstan noge i cekam, valjda ce se ovako i svi nasi problemi resiti, otici ce sami od sebe. Pa se setim, da se nisu tako pojavili, vec su bili necim izazvani, a ko ce izazvati i pred pravdu pozvati one koje su izazivali zlo i nepravdu, ko ako ne mi?

среда, 11. март 2009.

Spoznaj samoga sebe


U danasnjem svetu prepunom betonskih misli koje su sive kao materija toliko cvrsta i hladna da joj nijedna boja ne bi lepse stojala ili istu bolje opisivala, u svetu prepunom osoba koje osim cinjenicnih stavki nista drugo ne smatraju mogucim i u svetu u kojem je dusa izgubila smisao i postala kutija u kojoj nesto kuca, postojim i ja, putnik nepreglednih hodnika uma, koje je tesko mapirati i odrediti kuda se i kako kretati, a da ja i svaka druga osoba sa nezaustavljivim istrazivackim duhom ne izgubimo osnove i smisao zivotnih vrednosti koje nas cine ljudima. "Kako je svet lep, kako je svet saren", to mi porucuje osoba koja zmirka kroz svoje naocare kroz koje ni suncevi zraci ne dopiru, a navodno vidi sve boje sveta, poseduje um otvoren kroz koji slobodno misli teku kao automobili bez brzinskih ogranicenja na nemackim autoputevima. Kazu da je ljubav slepa, ali ja se ne slazem. Ljubav je svetlo, ali ljubav koja je iskrena, koja je prava. Kako neko definise ljubav, kako ja definisem ljubav? Ne zelim ili ne smem da kazem, smatram da je Bog tu paletu o rasudjivanju ostavio nama u amanet, da mi farbamo nase umove i da sami kreiramo boje koje ce nalaziti na koncima koji kroje nasu svakodnevicu i svet. Uzmimo za primer ovog Princa sa slike, Princa od Persije. Iako je mitoloski, poruka njegovog lika prevazilazi sve prepreke mozga i imaginacije, postajuci tako nezaobilazni predmet i primer kojim bi mogli ukazati nekome kako je to "imati, pa nemati". Imati, pa nemati, to je zaista dublja misao, nego sto neki misle, a izgovara se cesto, sa osmehom na licu, kao da je to nesto smesno. Uvericu vas kroz primer o kojem sam gore vec poceo da pricam, da nista nije po tom pitanju niti zabavno, niti smesno. Imao je princ sve, dvorove i livade i potoke i sve sto se pozeleti moze. Imao je sve, ali nije imao srce, nije imao ni tracak ljubavi, mislio je da se i to, kao i sve u njegovom duhovno praznom zivotu moze kupiti ili ratom osvojiti. Da ne pravim od sitnog uvoda dramu, a zaista bi se mogla napisati prica dostojna da stoji na policama pored Ane Karenjine, ja cu samo reci da je na kraju nasao osobu u koju se strasno zaljubio, jednu sluskinju koja nije imala nista, osim neukrotivog duha u prelepom telu. Pozeleo je on taj duh, ali nikako mu nije dala "ljubav" prema svetu i bogatstvu da se okrene lepsoj strani zivota, uzitcima koje novac ne moze da kupi, jer je imao nekakav od Boga prokleti noz, koji je pokretao cudnovatu i nikome poznatu masinu, naizgled sposobnu da spasava i pomaze, ali je ustvari radila sasvim suprotno. Mislio je da ce kada pokrene sve te mehanicke tockice uspeti da otvori put u njeno srce, u sove njemu nedostupne, za kojima je zudeo kao putnik za svojim domom, kao majka za detetom koje odlazi u vojsku, kao suza koja trazi toplu ruku osobe koja nije tu, da je obrise. Kada je pokrenuse, bese vec prekasno, propade mu kraljevstvo i narod mu se pretvori u nekakve kreature iz nocnih mora, nekakve spodobe zeljne samo svetla koje ne mogu ukrotiti, kao nekada i on sam. Uvidevsi sta je bio i sta je uradio, krece nazad kroz hodnike vremena koje niko nije desifrovao, pokusavajuci da pronadje svoj i spas njegovog kraljevstva. Drugim recima, prosto receno u nasem narodu, imao je i sada vise nema. Ljubav koju je gajio prema nepoznatoj devojci postaje jaca i jedno od orudja koje ce mu pomoci u borbi, najtezoj od svih, najokrutnijoj od svih, borbi u koju su mnogi usli do zuba naoruzani, a izasli posramljeni i porazeni. Pakao mora da je strasan, ali nista strasnije nije kao borba sa samim sobom, kao spoznaja duhovnih nedostataka koji su se sklopili u mracnu stranu i sada zele da zavladaju i onom do koje dopire svetlost, to je sudar titana sitnih dovoljno da stanu u jedno srce, a dovoljno opasnih da uniste svet oko osobe koja je dirnula u grotlo najvrelijih dusevnih vulkana. Borba koju niko od nas ne zna da vodi, borba u koju niko od nas nije spreman da udje, borba koja je u prah i pepeo pretvarala i najvece mozgove nasih vremena, koje smatramo ludacima. Nisu ludi bili zato sto su nesto bizarno uradili, vec mozda zbog toga sto su svoju dusu pokusali ocistiti u necistom svetu. To je nama strano, cistoca duse i uma. Imali smo mi nekada nase velikane, ljude cistih srca i cistih dusa, razuma bistrih poput vode, svakodnevno ste ih mogli sresti na ulicama, bio je to svaki pojedinac, sada zamenjen ludacima, osobenjacima i neljudima koji teraju imaginarne hatare. Kako neko rece, "mi smo kao jedno", iako nije sagledao citavu pricu, postaje dobrovoljno zrtva mracnih reka neistina koje teku nepretano pored mene. Takodje smo i mi, nekada imali, a sada nemamo. Nemamo srce, nemamo dusu, nemamo razum, nemamo nista osim bogatstva bezvrednog, bogatstva otrovnog. Moji Pazarci obituju kao onaj narod pretvoren u paklene sluge, u pse poslusne, u slepe oci dunjaluka gladne. Niko ne dize ruku na sebe, samo upiremo prstima onamo gde ne treba, na onoga koji ni kriv ni duzan prolazi pored, a mozda se bas on bori, mozda je bas on pionir u necemu dobrom, mozda sam to ja, mozda zelim biti Princ od Persije.

недеља, 8. март 2009.

Kvalitet neukusa

U redu, donekle razumem da narod ima pogresnu predstavu o njegovoj istoriji i muzici koja se slusala i volela u davnim vremenima, pa da budu slepi za sve gluposti koje im uvaljuje Grand produkcija na celu sa Brenom koja se toliko jezi od sopstvene klijentele i njihovog prostakluka, da se trudi da sto vise vremena provede van nase drzave i drzava u kojima ove dileje imaju mogucnosti da pokazu pravo "umetnicko umece i kvalitete", jer smatra, barem ja tako mislim, da njihova muzika smanjuje inteligenciju svakog onog ko je cak i cuje. Nije lako za razumevanje, ali se sloboda naroda mora postovati kroz ukuse, pa cak i ako sretnete homoseksualca na ulici, morate ga postovati, zakon kaze da ga ne smete ubiti, cak ni mrko pogledati, ako to gore spomenutoj grupaciji bolesnih individua ne odgovara. Muzika je nacin iskazivanja kvaliteta duse i njenih osecanja, a kada vidite da svaka pesma Grand kompanije predstavlja mesavinu ukradenih grckih, turskih i iranskih pesama, shvatite da je kvalitet na toliko niskom nivou, da nula predstavlja maksimalan uspeh narodnih izvodjaca u ovoj drzavi. Od skora, ta nula je postala i mera za racunjanje kvaliteta nasih "modernijih" muzickih izvodjaca, koji su shvatili da se ovde odavno ne ceni dobar tekstualni i muzicki aranzman, po mogucstvu originalan, nego golotinja, eksplicitni tekstovi i sto je najgore, skandalozno ponasanje koje ne dolikuje ni narkomanima, a ni kurvama. Tako smo dobili srpsku muzicku scenu koja se po nicemu ne razlikuje od bilo koje druge srpske scene, svaka je propala, neoriginalna sa primesama rdjavih atributa osoba koje obituju na tim scenama, lazi i obmane, svadje i psovke, skandali i izjave koje pokazuju koliko je nas narod pogresio kada je trampio razum i kulturu za modernost i nedostizno bogatstvo. Zamislite, imamo hitove kojima tekstovi ne porucuju nista drugo do kradju, prevaru i obmanu osobe nama drage ili poznate, pa se pitam, kako normalan narod ocekuje da iko ovde bude razuman i slican njima, posten i obrazovan, kada slusa muziku koja mu porucuje totalnu suprotnost? Naravno da je postojala kvalitetna muzika, samo toliko lose i nekvalitetne muzike biva snimljeno i izbaceno na police prodavnica, da mi se cini da od pocetka vremena postoji Grand, Zam, Sky music i ostali paravani ljudi koji su bili dovoljno "inventivni" da prodaju ljudima promaju, nekvalitet i muziku toliko losu, da je u odnosu na njih, muzika africkih plemena poput Mozartove Devete simfonije. Na kraju se snizi kvalitet i Beovizije, jedinog mesta na kojem je obican gradjanin ove zemlje mogao da vidi, cuje i oseti kvalitetnu izvodbu pesama, govor srca kroz note i iskazivanje kroz pokrete, a sada je to zamenjeno kratkim haljinama, nekakvim sorcevima, koji podsecaju ako mene pitate, na donji ves i tekstovima koji nemaju nikakvo drugo znacenje osim bluda, bluda i cini mi se, bluda. Mislim da je situacija izmakla kontroli, da je narod izgubio sluh, ako ne razum i da sada muzickom scenom vladaju karikature lose izrade, umetnici losih kulturalnih osobina, ljudi nikakvih karakternih osobina, ali mi smo "moderni" i takvi nameravamo ostati, pa neka nikome ne smeta sto je glavna vest u novinama Jelena Kravaljusa, koja je kupila detetu iste cipelice koje je kupila i svojoj civavi, pa idiotkinja cak i govori da joj je milo, sto joj se dete lici na psa. Nadam se samo, za dobrobit deteta, da postoji Supermen ili Betmen ili mozda Bananamen, ili bilo koji super heroj koji ce spasiti jadno dete, od celjusti umobolnog manijaka koji na klipovima lize svoj srednji prst i govori bestijalnosti koje se samo mogu cuti po kucama "nocnih dama", kojem moze pasti na pamet da plasticnom operacijom zaista ucini da se ono lici na njenu dragocenu civavu. Zelim da ta civava bude pregazena, a i njena vlasnica i njene koleginice i njene kolege i svi oni koji nas zaglupljuju. Ne zelim da budu pregazeni motornim vozilom, vec razumom, kulturom i kvalitetima koji ce ih spustiti na zemlju i baciti natrag u prasinu iz koje su izmileli, zelim da moj narod opet ceni Mozarta, Baha, Betovena, Sopena i sve one koji su zivote provodili stvarajuci muziku koja budi sva cula i koja razum obogacuje, a ne onu koja ubija mentalno, unistavajuci svaku karakternu osobinu koja nas cini ljudima, pretvarajuci nas u divljake koji samo pijance po "zurkama", biju se, lazu i varaju medjusobno. Pa se zapitam, zar nije Srbija i njen zivalj oduvek ovakav bio i da li se ikada ovde ista promenilo na bolje?

субота, 7. март 2009.

Pismo koje niko ne zeli


"Pisem ti polako, jer znam da ne umes da citas brzo. Zelim da ti kazem da smo dobro svi, zivot ide dalje, gubitke pamtimo i od sveta krijemo, za uspesima tragamo i ka njima stremimo." Ja cekam. "Nisam ti nikada pricao onu starogradsku pricu o dva coveka, jedan je bio iz grada Rada, a drugi iz Nerada. Ovaj prvo se zvao Radnik, a drugi Neradnik. Radnik bese, kako mu i ime govori, neverovatno vredan i dobar covek, nije mario za sitna ogovaranja koja su kao golubovi neuracunjljivo leteli iznad i oko njega, svoj je posao voleo i nikada sa njega odsustvovao nije." Ja cekam. "Neradnik bese susta suprotnost, osoba loseg karaktera, bez ikakvih kvaliteta i navika koje bi ga izdigle iz caure u kojoj obituje kao virus i svojom lenjoscu ubija samo sebe i svoj razum. Imao je jednu stolicu u kahvi na centru, na kojoj je provodio vise vremena nego kuci, posao je zanemariovao i kada je god mogao, eskivirao. Razne je neistinite price zapoceo on i tim se cak i dici, svakoj osobi zna nekakve "tajne" i prepricava ih kao zanimljivosti iz novina. Uprkos neverovatno losim karakternim osobinama i predugackom jeziku sa ne samo jednom ili vise dlaka na njemu, vec citavom bradom gde svaka dlaka predstavlja po jednu laz, on svoj posao i prijatelje nikako ne gubi." Mi cekamo. "Zasto, sigurno se pitas? Pa zato sto ima neverovatno poznate rodjake, na visokim polozajima koji nikako ne dozvoljavaju da on izgubi svoju platu kojom placa kahve svakoj osobi koja je voljna da gubi vreme i slusa besmislene izmisljotine o svakom ko prodje ispred lokala u kojem on "kahvenise". Najgore je to, sto je Neradnik direktor firme u kojoj radi ovaj gore spomenuti Radnik, pa ga zbog njegovih kvaliteta mrzi, trudeci se da mu nadje barem jednu gresku, najsitniju, koju ce koristiti kao razlog da ga otpusti i tako ocisti svoju firmu u kojoj su samo najveci neradnici. To mu nikako nije polazilo za rukom", a mi jos cekamo,"pa je cak i pokusavao Radnikove kolege da potplati da ga teraju da lencari i propusta posao, sto je ovaj izricito odbijao i svoj posao savesno i redovno obavljao. Na kraju ga je pozvao u svoju kancelariju i rekao mu da ja otpusten, jer krade svakog dana po sekundu svog radnog vremena. Radnik je bio potisten, ali ne i izazvan, samo je ustao, pozdravio se i napustio svoje radno mesto i firmu koju je nakon njegovog odlaska cekala svetla buducnost." Cekanje se preterano oduzilo, ali cu sacekati jos malo. "Radnik odlazi u inostranstvo i tamo uzlece strmo ka uspehu i obogacivanju, jer njegovu vrednost bese tesko naci i nadmasiti, dok sudbina ove nase firme i nasih neradnika bese suprotna, pa firma propade, veliki narod ostade bez posla, a nas Neradnik bez kahvi i njemu dragih ogovaranja. Zamrzeo ga je svako, jer su shvatili da je najgore voleti onoga ko ne moze biti voljen, zbog atributa koje ne poseduje, niti bi ih umeo prepoznati. Nije uspela ni porodica sa svim poznatim clanovima da povrati ugled i reputaciju, pa im na kraju nista ostalo nije od izbora, osim onoga koji ih je oterao iz ovoga grada, a sa njima i nerad i laz i svako zlo." Posto vise nisam mogao da cekam u posti da ovo pismo predam, odlazim, bacam kovertu u kantu, niko nece saznati i procitati ovu pricu, niko nece znati da je rad uvek bio i bice bolji od nerada. Ironija, majka svih problema je da pisah dzabe pricu o radniku, a niko je procitati nece, jer u posti iz koje sam zeleo da posaljem poruku mojim gradjanima, mom Pazaru, mom svetu, rade samo najveci neradnici, oni subjekti moje price koji ce sebe, a i nas mozda, unistiti svojom lenjoscu.

петак, 6. март 2009.

Pukotine


Vracam se malopre iz grada i posmatram ulice koje skrivaju toliko istorije koja nije zapisana, niti prenesena sa kolena na koleno, posmatram kako mudruju i cute, prate odjekom cipela obicnog prolaznika i pamte, svaki korak, misao, dogadjaj, one su uvek tu i od njih se nista sakriti ne moze. "Spomenici" bi im mogao biti naziv, iako smo mi neverevotno bahat narod, pa kopamo i rusimo i kvarimo betonsko sivilo koje nas okruzuje i mozda tim sivilom sprecava izvesne ljudske kreacije, koje bi zgranule i najgrotesknije naucnike i mucitelje nama poznate, da pokusaju da budu kreativni. Nekako se covek navikne na ravnu podlogu ispod njega i cvrstocu tla, koja kao da govori da je civot tvrd i okrutan, da jedan pogresan korak ili procena moze prouzrokovati nekoliko nesreca, mozda i smrtnih slucajeva. Zato pazimo kako prelazimo ulicu, zato pazimo kako vozimo nasa vozila, zato ginemo toliko i zato su nam ulice toliko nesigurne. Ne poklapa se ova recenica, pola je ukras nase zemlje, a pola recenice je nasa sramota, samo mi nikako da razlucimo sta je istina, a sta ne. Zivimo u bajci od betona, pustamo da bol i istina nestanu medju pukotinama koje su nastale od muke crne zemlje pod nama, koja bi najradije da nas proguta i prekine umobolne agonije i "demokratske promene", Evropske "integracije" i poboljsanje nacina zivljenja. Da, ta nasa majka zemlja, kojom se neko mozda isuvise ponosi bi se najradije nas odrekla, proterala nas i izasla na tender, naravno bez konsultovanja Vlade koja bi je prodala za saku dolara, najverovatnije falsifikovanih. Zasto? Pa zato sto je izrabljujemo, ne negujemo, zato sto je unistavamo, a ne cuvamo, zato sto brukamo ona secanja duboko zakopana u njoj i asvaltu nad njom, a ne cuvamo cast i postenje svake kapi znoja koja je kanula zarad prosperiteta te zemlje, zarad kvaliteta tih ulica, kojim setamo kao da su same od sebe izrasle i koje unistavamo kao da su gliste ili amebe, pa da poseduju mogucnost regeneracije. Nesmotrenost je uzrok nasih polomljenih nogu, nasih prljavih cipela, nasih udaranja glavom o beton, jer nam je oduzeo najmilijeg. Ne, niti je beton oduzeo, niti oduzima, samo stoji tu, gde jeste. Pamti ko prolazi, slusa price, smeje se pijancima koji se teturaju u noci, puca od muke zbog bahatosti naslednika onih koji su te puteve "odgajali", pa zbog njihove postenosti i mukotrpnog, postenog rada trpi koliko moze, valjda zna da pametniji popusta.

четвртак, 5. март 2009.

Nedostizne ambicije


"Lekar, pekar, apotekar, sve mogao sam biti ja, bilo sta". Zar nemamo svi mi neke nase duboko skrivene ambicije ili mozda one koje se pojavljuju kao zec iz sesira, sramezljivo i prebrzo za registrovanje nasih lenjih ociju, kada dobijemo adrenalinske nalete ili povrede sujete? Mislim da covek ne bi bio covek ako ne bi imao razum, savest i ambicije. Nazalost, neki su moji sugradjani izgubili neke od ovih glavnih i preko potrebnih atributa, pa ne znam da li se racunaju u ljude ili u kojekakve izvrnute slike u ogledalima propalih cirkusa kojih ima mnogo po ovom gradu. Nisam psiholog pa da znam odakle dolazi nagon za ambicijama, odakle poticu te neke svesne i podsvesne zelje da uspehom, nadmetanjima i pokazivanjima uspesnosti pred drugima, ali jesam govornik dovoljno slobodnog duha da kazem da je ambicionizam precenjena stvar kod nas, a mozda i u svetu. Obrazlozenje nudim u sledecim primerima koji kao voda umeju ponekada biti bistri i jasno razumljivi, a ponekada treba vremena da se slika neke osobe izbistri i od nje napravi primer. Uzmimo prvo ove lakse, osobe koje su u zivotu konstantno sretale neke lenjivce i niskokvalitetne persone, zadovoljne i trosicama hleba, zadovoljne raznim nivoima korupcije i mita, samo dok su njihove sitne pozude zadovoljenje, a u ovom gradu variraju od ogovaranja do varanja supruznika. Te su osobe sebi odavno postavile cilj, zavrsiti skolu u svim mogucim nivoima koje drzava nudi, koristeci se svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima, a kod nas se najradije bira ovaj drugi i brzi nacin obrazovanja, a kasnije naci neki lagan i ne previse zahtevan posao i zaposliti se, raditi cuteci pred svakim uznemiravanjem i nepravilnostima od strane predpostavljenih i tako obitovati kao vaska, do penzije, a na kraju kukati kako je drzava kriva za veliku krizu i besparicu medju njenim stanovnistvom, koji se nadljudskim naporima trudi da bude sto (ne)produktivniji i sto (ne)vredniji. Imamo i osobe koje ne znaju za osnovno obrazovanje i to da je dozvoljeno svima, pa cak i onima bez mozga, pa se te individue okrecu sitnim vrstama kriminala i raznim samostalnim "unosnim" vrstama poslovanja. Retko je ko uspeo u svojim naporima, ali ko uspe, naplacuje to svim novim narastajima i generacijama mladjim od uspesnog "biznismena" sa crnom nokijom n95, zahtevajuci postovanje intelekta koji ne poseduje i zahtevajuci strahopostovanje, a sama ta osoba taj atribut ne zna, cak, ni da definise. Na kraju slag ove ubudjale torte, osobe koje imaju neverovatno velike predispozicije za uspesnost u bilo kojem poslu ili vrsti obrazovanja koje se nudi, ali se te osobe posle nekog vremena udave u neprestanim hvalisanjima ili od strane njihovih roditelja ili od strane profesora i drugara ili od strane njih samih. Nista tu nije sporno, da ne postoje osobe koje su spremne da prevrnu citav svet, ne bi li nasle barem jednu informaciju koju ne zna ostatak ljudi medju kojima one kao grip kruze, kojom ce se pohvaliti i tako dodati sebi i svom egu kojeg je nemoguce zasititi, barem jedan poen vise na nekoj imaginarnoj lestvici u njihovim pomucenim mozgovima. Zanimljivo je videti osobu koja se u ovako maloj sredini promeni zbog navodno nekog prevelikog publicizma i kvaliteta koji nadmasuju pravo "obicnog smrtnika" da se pozdravlja sa tim osobama bozanskih kvaliteta, pa ne ide da se druzi i pozdravlja sa gore pomenutim, njima poznatim i njima dragim, mozda cak i onim individuama koje su pomogle u kreiranju tog nekog kulturalnog miljea i kvaliteta kojima se hvalise onima koje srece svakodnevno, a veoma ih slabo poznaje, ali zato zna da su te osobe koje srece, kako bi se kod nas kazalo, mocne i sposobne da vedre i oblace nad Pazarom. Kada se osvrnem na te vremenske neprilike koje su pogodile moj grad odavno i pogadjaju ga svakodnevno, ne zelim da otvorim mentalni kisobran, ne zelim da menjam javno mnjenje, niti narod i njegova primitivna i lose usadjena shvatanja, vec zelim da se prepustim i pokisnem, mozda mi ta kisa ispere mozak, pa postanem i ja "ambiciozan, pametan i moderan".