субота, 7. фебруар 2009.

Dobrodosli u grad bez pravila


Ljudi su poceli da crtaju kada nisu imali prave reci kojima su mogli oslikati dusevni ili psihicki dojam nekih stvari. Pa nastade muzika, spoj svih tih sumova i zvukova koji nas uvode u osecanja kroz koje je prolazio umetnik dok ih je stvarao, ili kroz svet koji je trazeci inspiraciju, pronasao. Na kraju, nastade film, spoj muzike i slike, spoj ljubavi prema otvaranju kapija ka novim i neistrazenim svetovima i ljubavi prema slobodi koja je ljudima bitnija od vazduha. Svima je nama poznat primer ptice koja je u zlatnom kavezu i iz kojeg moze videti sve lepote koje je okruzuju, ali avaj kada lepote postaju grozote, jer ona ne moze rasiriti svoja krila i poleteti, vinuti se barem na tren i biti slobodna. Nerado spominjuci ovog coveka, moram reci da je Bush zapoceo globalni rat protiv terorista (citaj muslimana) zato sto i on, iako uskracen bilo kakve inteligencije i razuma poznatog coveku, tvrdi da svaki covek ima pravo na potpunu slobodu. Naravno, sloboda u sebi sadrzi i jednu minijaturnu verziju Pandorine kutije u vidu sloboda za homoseksualce i ostale viruse ljudskog oblika koji se na sve nacine trude da zaraze nase umove i drustva, ali im to trenutno ne polazi za rukom. Lik na slici je imaginaran, potekao je iz umetnicke ruke koja ga je spojila sa nekom idejom i kreirala ikonu za ljude sirom sveta. On je buntovnik bez razloga, on je onaj koji uvek ustane i kaze sta mu smeta, sta mu ne odgovara i spreman je zivot da izgubi boreci se da nesto promeni na bolje. Kada bolje razmislim, zaista nije tako losa stvar izgubiti zivot boreci se za neku promenu, kao sto je umreti kao osoba koja je mogla, a nije smela nista da uradi. On je sam, na prvi pogled, ali ima precutnu podrsku naroda sve do onog trenutka dok se nesto lose ne desi njima, onda iz besa pocinju da krive i sve, pa cak i borce za slobodu. Mi naseg Betmena nemamo, otisao je odavno, nasao neko bolje gnezdo, neki narod spremniji za otpor, jer je kod nas otpor ravan predaji. Sada ja sanjam o nekom mracnom vitezu koji ce jezditi tiho poput oblaka iznad nas, cuvajuci ono sto je dobro, boreci se protiv onog sto je lose, a kod nas loseg ima na pretek. Ja sanjam da bi prvo pobedio i zatvorio jednom za svagda sve one kriminalce koji setaju slobodni ulicama, koji nose nazive nedostojne njima, tipa hodza, muftija ili reis-ul-lema ili bilo koje drugo. Njihovo jedino ime treba da bude kriminalac, osudjenik, propalica, varalica, treba da mu je vera prevara, a nacionalnost bagra. Ne treba da pokleknemo pred njima, ne treba da se plasimo, ne treba da se sklanjamo, brani nas Betmen. Njega nema, tu je samo sicusan smeh u pozadini koji zvuci tako porazavajuce, da pozelim da nikada nisam digao glas, a senke se sire, zlo je u njima i bivaju sve jace kako vise teritorije zauzmu. Pa se setim da mi ne treba on, ovo je grad bez zakona, mogu da radim sta pozelim i hocu da se borim svim sredstvima poznatim intelektualnom humanoidnom bicu iliti coveku. Ne, ne govorim o kukama i motikama, govorim o nasim prstima, jer oni podizu te kuke i motike, oni su snaga, oni su gora osuda od bilo kojeg suda, od bilo koje kazne su bolniji, kada su upereni ka vama. Zato hvala onome ko te je izmislio Betmene, izmislio je slobodu, izmislio je neprekidnu borbu, izmislio je mene i moj narod, moju manjinu u manjini, moje Pazarce.

Нема коментара:

Постави коментар