среда, 11. фебруар 2009.

Krkanje kao politicki potez


Taman kada pomislim da se politicki umovi nasih krajeva ne mogu dosetiti novih nacina uz pomoc kojih bi se "priblizili" narodu, a sebe nesvesno ponizili, oni izvuku zeca iz sesira i iznenade me. Trudili su se na razne nacine da se nama dokazu kao ljudi koji su ostali cvrsto nogama na zemlji i koje nije privremena slava vinula visoko u tamne oblake koji su se nad nama nadvisili. Odlazili su kod nekih starih i iznemoglih ljudi, posecivali bolesnike, odlazili u dzamije na namaze bez "preko potrebnog" obezbedjenja, ali mene nikako nisu ubedili da zele da postanu deo nas, sto nikada nisu ni bili, vec da zele da nas zaslepe "dobrotom" i "skromnoscu", pa da pohrlimo ka njihovim politickim objektima i ponosno upisemo nasa imena u liste njihovih glasaca. Ne lezi vraze, kaze jedna stara poslovica, a druga, pogodnija za ovu temu glasi : "Istina uvek izadje na povrsinu." Prvi moj dokaz da oni ne zele da budu deo naseg malog grada i da ne zele da imaju ikakvih dodirnih tacaka sa nama, koji ih tako jako (citaj slepo) podrzavamo, je da imaju uvek oko sebe grupu do zuba naoruzanih i na pogibiju zbog odanosti spremnih "telohranitelja", koji nikako nece dozvoliti bilo kome da pridje, makar to bilo i nevino dete. Pitam se da li izvlace slamcice ili se igraju decije igre "kamen, papir, makaze" ti isti telohranitelji, da bi odredili koji ce nesretnik morati da cuva te nase "politicare" dok borave u toaletu, jer se ti nasi "neustrasivi" politicari izgleda boje i sopstvenog odraza u ogledalu. Mi to ne vidimo kao losu stvar ili lose ophodjenje tih ljudi prema nama, pa ih cak i branimo tvdeci da postoje individue spremne 24 casa dnevno da likvidiraju te nase od Boga "darovane" ljude, tako da ih neko mora cuvati i o njima brinuti, jer ako oni poginu, ko ce nas voditi. Ko ce nas voditi u dublji ponor, ko ce sebi puniti dzepove, ko ce nas lagati u lice, ako ne oni? Skoro je bio jos jedan u nizu ispada naseg "miroljubivog" sugradjanstva, pa su se dve glavne politicke opcije obracunavale vatrenim oruzjem oko "poslovnog" prostora u centru grada, a jedini od ranjenika koji i srcem i razumom pripada politickoj stranci SDA je izjavio kako je sretan sto je metak njega pogodio, a ne njegovog vodju Sulejmana Ugljanina. Te srece, tog ponosa Sulejmanovog sto je neko primio metak mesto njega, jer da ga je on primio, em bi se grdno uplasio i na mozda na srecu nas svih povukao iz politike ili bi ga svi posmatrali kako kuka zbog sitne prostrelne rane kao zena. Elem, Bozije je odredjenje bilo da on ostane medju nama jos malo kao "bitna" figura, u unistavanju svega onoga sto je dobro. Mada ni SDP nije kako bi se kod nas reklo, "maslo za Ramazan", jer je pucano iz pistolja jednog od pripadnika istoimene partije, jer i oni toliko lazu i manipulisu nasim poverenjem da mi se cini da su na dobrom putu da nadmase svoje protivnike i prethodnike na vlasti. Njihov lider Rasim Ljajic se dokazao prilicno dobro kao ulizica onim mracnim ljudima koji nam zlo zele, a poticu iz Beograda i ostalih "velikih" srpskih gradova, kao lazov koji je obecavao sunovrat izmisljenog i nezakonitog "Rijaseta" u ovoj drzavi, a sada ga cutanjem odobrava, jer su mu tako naredili iz tog istog nacionalistickog Beograda i kao dobar gurman, koji se ne libi da povede svoju masnu pozadinu i svog "kolegu" zaposljenog u privredi da probaju slatke specijalitete domace radinosti, sa sve kamerama i gladnim narodom koji se oblizuje i posmatra sa sigurne daljine iza izloga, kao neka sirocad iz perioda nemastine i boli koji je doneo II Svetski rat, a kao bonus, preko puta te iste poslasticare lezi jedno malo i neverovatno zapusteno i isprljano Romsko dete, prosi i tuznim pogledom i malom nevinom sakom. Nemastina je ostala ista kao iz vremena ratova, narod gladan i siromasan kao je nastupio III Svetski rat, a obezbedjenje surovo i nevaspitano kao i Suljovo. Kako to, pitam se ja? Kako dozvoljavamo ponavljanje situacija u kojima smo konstantno zrtve necije nespretne i lose osmisljene lazi, kako trpimo da neko ko ima platu preko 100.000 dinara jede slatkise i gleda u nas kroz izlog i smeje se, mase nam, "prijateljski" nastrojen, kako dozvoljavamo da nas vode zubari i ljudi koji farbaju svoju kosu, kako dozvoljavamo da nam usta ostanu zatvorena, a stomaci prazni i porodice gladne. Lako, zato sto smo dozvolili da ugasimo svoje umove i nase zivote prepustimo vodjenju ljudima koji nisu u stanju da vode i uredjuju ni sopstvene zivote. Sta reci posle svega? Pa, bon appetit iliti prijatno "dragi" nasi politicari, jedite sve sto vam je na putu, pa i nase prilike za prosperitet i srecu.

Нема коментара:

Постави коментар