уторак, 10. фебруар 2009.

Drustvene grupe


Morate biti deo neke grupe, jer sami ne mozete preziveti i umrecete, najverovatnije. To je nekada bio nepisani slogan gradova, sela, kampova i svih ostalih vidova ljudskih zajednica, koje i danas ne prestaju da uzimaju nove oblike, ili da oblikuju i izvrgavaju stare. Uzmimo za primer intelektualce, nekada niste mogli biti deo takvog drustva, ako nemate propisno obrazovanje ili ako niste procitali barem desetinu knjiga ili u krajnjem slucaju izdali jednu. Glumcima niste smeli prici ako nemate rodjaka koji radi u pozoristu ili ako niste neki producent, reziser ili barem kolega. Tako je bilo i sa doktorima, slikarima, filozofima, psiholozima, gimnazijalcima, ekonomcima i mnogim drugim "zatvorenim" grupacijama. Danas je sasvim druga prica, pa je svako svakome "drug" dokle god je neko od "drugara" spreman da placa pica, doziva "drugarice" da im se pridruze u ubijanju vremena i moralnih vrednosti koje su godinama, ako ne i vekovima izgradjivane u ovom gradu ili da ih barem snabdeva socnim ogovaranjima o ljudima oko njih. U bilo kojem od gore napomenutih slucajeva se jasno vidi, da drustvo od svoga clana sada trazi da rade najgnusnije stvari koje ga po meni nikako ne mogu ciniti ljudskim bicem, vec virusom iliti zarazom za sebe i sve oko sebe. Zaboravile su se intelektualne rasprave, debate, nadmetanja u sportu, pisanju tekstova ili stihova i svim ostalim normalnim drustvenim dogadjanjima koja su bila nacin zblizavanja, sada se moze neko sa nekim druziti samo ako je dovoljno poznat, bogat, ako zna dovoljno traceva sa svaku osobu koju sretne i ako je dovoljno "pametan". Naravno, uvek su postojala i postojace drustva u kojima muskarci jednostavno menjaju jednu po jednu curu iz grupe izmedju sebe kao neki moderan par patika, dok se iste ne iznose i pocepaju, a tada ce ih nonsalantno od sebe odgurnuti u zaborav. Od njih ce ostati samo ogovaranja i tihi zli podsmeh iza njihovih ledja. Nazalost, imam jedan odvratan primer koji skoro svakodnevno moram da posmatram, pa skoro da mi je zao te glupe devojke, ali shvatim da su one zeljne paznje i da bi zbog toga mozda pristale cak da budu glavne glumice jeftinih porno filmova, ultra loseg kvaliteta. Pitam se kako spavaju, kako uspevaju da se pogledaju u ogledalo svi oni koji mogu da izadju i ulizuju se nekome ko je obicno nistavilo, kome na celu pise da je zeljan paznje i "slave", dobrog provoda i laznih prica koje kolaju poput gluposti po njihovim glavama, brzo i nezaustavljivo. Pa srecem razne grupacije raznovrsnih karakternih pojava, kako dobrih, tako i losih, rame uz rame, smeju se i ispijaju kafe, a kao da je juce bilo kada sam cuo ili gledao kako neko pljuje po toj istoj osobi sa kojom se sada tako "iskreno" smeje. Cast opet, minimalnom broju izuzetaka, koje mozete nabrojati na prstima, koji nemaju kompleks "nize vrednosti", koji se ne osecaju bolje ako lazu da su osobe oko njih, koje nisu prisutne, gore od njih, koje znaju da postuju tudj zivot i svoj, koje su pravi primeri ljudi. Pitam se, kako uspevaju mirno da spavaju oni koji stalno lazu ili da odu kuci i kazu da su imali "produktivan" dan, kada su ustvari samo sedeli sa nekim likom i ogovarali svoje prijatelje ili prijateljice, koje ce posle da mole za pomoc, pitam se zasto smo toliko nisko pali, pa gutamo svoj ponos, samo da bi mogli da se pozdravimo ili na minut druzimo sa nekom osobom koja je deo nekog "vaznog establismenta", pitam se ko nas je slagao da moramo biti prema svima fini, pa i prema onim osobama koje nas gledaju u oci i smeju nam se, jer su nas do malopre ogovarale, pitam se ko je njima dao pravo da se nazivaju ljudskim bicima, kada su samo ustvari virusi koji zive tako sto se hrane mrtvim slojem epiderma onih osoba koje stoje uspravno i koje smeju da pogledaju lazove u oci i kazu im da su ono sto jesu i koje se bore za pravdu i koje veruju u ljubav i koje znaju pravo znacenje izraza "nevinost" i koje nikada nikome nisu pozelele zlo. Kada vidim drustvene grupacije nasega grada, poludim i pozelim da nema nikoga, da ovo postane jedan od onih americkih propalih gradica u kome nema nikoga osim par vec izlapelih i poludelih staraca, pozelim da imam jedan detektor lazi ugradjen u vid, da mogu sve njih da procitam i da imam dokaz za to, pa da im pokazem beli papir na kojem crnim slovima pise : "Virus". Cak pozelim i da odem odavde, da im ostavim ovu Sodomu ili Gomoru, neka bludnice medju sobom i neka sire svoje lazi kao pauk njegovu mrezu, neka se smrad, njihovih iskvarenih ljudskih ljustura u kojima obitavaju virusi najgore vrste, siri sto dalje, da niko nikada vise ne pozeli da pridje tom mestu prepunom zla i neistine, ali shvatim koja je vrednost ovoga mesta, koja je njegova istorija, setim se da ga nije osnovao neki "glumac" ili neki "slikar" ili neki "psihijatar" ili neki "muzicar", vec cestit i pametan covek, za ljude istog soja. Zato ostajem, trpim kisu lazi koja neprestano pada po meni, trpim sijanje tih laznih osmeha koji me svakoga dana zaslepljuju, trpim te piskave glasove koji se boje sopstvenih senki, a koji meni glume "iskrene" prijatelje, jer ja nisam kao oni, jer ja znam sta je pravda, istina, normalan zivot pre svega i ja za razliku od njih i njihovih drugara sa slike gore, znam pravo znacenje reci covek i uvek cu biti to, ili mrtav.

Нема коментара:

Постави коментар