петак, 6. фебруар 2009.

S' kim si, nikakav si


Petak, Turski svetac. Nije nikakav svetac i ne hrlimo nevoljno u dzamije da popijemo malo "svete" rakije ili vina, vec je to namaz, dzuma, posebniji od svih ostalih u nedelji. Dokaze mozemo naci u recima Poslanika Muhammeda s.a.v.s : "Najbolji dan u kome je granulo sunce je petak. U njemu je stvoren Adem, u njemu je uveden i izveden iz Dzenneta, a Sudnji dan nece nastupiti osim u petak.“ (hadis prenose Muslim, Ebu Davud, Tirmizi). Predivan je osecaj kada covek oseti toliku skupinu ljudi na jednom mestu iz zajednickog razloga, a jos je lepse kada se covek nadje okruzen modelima iliti primerima dobrih i postenih ljudi svoje vere. U mom gradu je to retko slucaj, na danasnjoj sam dzumi bio okruzen bahatom decom iz skole, nervoznim starcima i nekim licima sumnjiva izgleda. Ogovarao ja ili ne, cinjenice pokazuju da u dzamijama imamo sve vise ljudi, a sve manje vernika, sve vise licemera, a sve manje klanjaca. Oni stave "muslimansku" masku i krenu ka dzamiji, kapicu kao znak raspoznavanja da se tamo uputio, jer po nasoj veri, "nije lepo hvaliti se svojim delima", sto ne znaci da poneki "reklamni" odevni predmet nije na odmet. Tako se svi mi lepo pokupimo i zapocne hutba iliti ugodno predavanje koje odrzi efendija sa, za takve prilike, posebno odredjenog mesta. Senad Halitovic mu je ime, mlad covek prepun neke "staracke" mudrosti i nama nedostiznih kvaliteta kao ljudi, barem u ovom vremenu. Zapoce svoj govor tiho, ko da se boji da ce nas povisenim tonom svoga glasa uvrediti, kao da nas ne zeli uznemiravati. Zapoce govor o drugarstvu, o iskrenosti koji moramo posedovati, a trenutno je ona predaleko od naseg dohvata. Kaze uvazeni efendija : "Ako vidite da se covek druzi sa covekom loseg ponasanja iliti losih karakternih osobina, znajte da je i on sam takav". Zacudih se, jer znam dosta ljudi za koje smatram da su dobri, ali nazalost deo losih drustvenih krugova. "Ne zavaravajte se", nastavi on, "sa kim je, takav je". Moje ubedjenje poce da se trese od preispitivanja, poce da se rusi u nekoj trenutnoj patnji koja bese nevidljiva za one ljude nadomak mene, bas kako je moje srce i zazelelo, jer koliko ono ljudi zna i koliko im je verovalo, koliko je sebe lagalo i njih za dobre osobe smatralo, a druge za njihove ekcese krivilo i njihova dela, kao znacke na tudje grudi kacilo. Postade mi opet, posle milion puta jasno, da je Islam jedna, a mozda i jedina vera u kojoj covek, ako je istinito i u svakom aspektu prati, nikako ne moze nikako zalutati. Eto, ja "ispravljam krive Drine", a one su ispravljenje pre 1430. godina, na tako suptilan i jednostavan nacin. Posle tog duhovnog osvezenja izlazim na ulicu i srecem jednog od tih "dobrih, ali povodljivih" prijatelja, pitam ga da li je bio na dzumi, da li je ispunio barem na tren svoje srce nekom vrstom mira, a on, jasno, glasno i nazalost ponosito meni odgovara : "Ne". Osmehnem se, niti sam mu brat, niti otac, niti ikakav faktor u zivotu da dozvolim sebi da ga kudim, da mu ukazujem na pravi put, neka ga sam trazi, ili neka zauvek ostane u bolu svojih negacija i izbegavanja onoga sto je za njega ispravno, ali, ne krivim vise njegovo drustvo, krivim njega, sto ne zeli da otvori oci, sto spavajuci hoda, sto je dozvolio sebi da postane marioneta, da postane zombi ili neka druga filmska kreacija bez mozga. Zato Spajdermene, budi drug i otkloni sve one paukove mreze koje su zaslepele te dobre ljude i pokazi im put, ako ga znas. Ali, nemoj da se vines u visine, bojim se da njihove duse ne umeju da lete.

Нема коментара:

Постави коментар